Vijenac 662 - 664

Kazalište

Drago Hedl, Doljnjodravska 11, red. Zlatko Sviben, HNK u Osijeku, 1. srpnja

Istina i nostalgija prijateljice?

Piše OLGA VUJOVIĆ

Drago Hedl istraživački je novinar: traga za činjenicama i nastoji odagnati sve što bi ga omelo u sagledavanju istine. No on je i biće s osjećajima i sjećanjima koja pušta da šeću rodnim Osijekom, ne ometa ih dok prčkaju po dravskom koritu i bodri ih u stvaranju davne, djetinje slike svijeta. To je isključivo moja pretpostavka o nastanku njegova romana Donjodravska obala (Naklada Ljevak, 2013), u kojem, kroz usta dječaka Dade Keniga, dočarava poslijeratni (Drugi svjetski rat) život na adresi Donjodravska 11, gdje su uz njegovu obitelj (mama, tata, omama) živjeli njihovi susjedi, s bremenom sreće i nesreće. Dadina folksdojčerska obitelj bila je stigmatizirana činjenicom da su neki muškarci poginuli na neprijateljskoj strani, odnosno odbjegli u inozemstvo, da usprkos lojalnosti novoj državi (godina je 1956) otac nije član Partije, da odlaze u crkvu (što nije zabranjeno) i da doma govore njemački. Katastrofa obitelji počinje zbivanjima vezanim uz oca: sumnjičenjem za krađu tvorničkih otpadaka, za sabotažu zbog rezanja stupa skele kako bi oslobodio zaglavljenoga dječaka, ispitivanjem o tranzistoru dobivenu na nagradnom natječaju preko Glasa Amerike i insinuacijama u vezi s mladim susjedom koji se odlučuje na bijeg u inozemstvo… da bi kulminirala optužbom za palež Kožare, hapšenjem i dugogodišnjim zatvorom (s prethodnim otkazom i sumnjom u otuđenje baštine, rimskih novčića pronađenih na dravskoj obali). Sudbine brojnih likova isprepleću se u epizodama smještenim u spomenutoj kući i obližnjem Ribarskom domu, a govore o prošlom životu, temeljenu na situacijama odrastanja koje postaje arhetip za neki drugi, bivši Osijek.


Poslijeratni život u Donjodravskoj 11 / Snimio KRISTIJAN CIMER

Redatelj Zlatko Sviben predstavu je, kombinirajući elemente drame, filma i romana, postavio ispred nekadašnjega Ribarskog doma (danas krčma Javor) pod naslovom Doljnjodravska 11 za otvaranje Osječkog ljeta kulture (28. lipnja) u koprodukciji s HNK-om Osijek (osvrt na izvedbu 1. srpnja, u toploj noći bez komaraca, četiri sata na neudobnim tribinama). Odlika Svibenovih predstava zanimljiva su scensko-redateljska rješenja i dugo trajanje izvedbi, miješani glumački ansambl (profesionalni glumci, studenti, ovaj put čak i djeca) i naglašene emocije (prisjetimo se njegove predstave Unterstadt prema romanu Ivane Šojat o sličnoj temi). U slučaju ove predstave, nije bilo nužno odigrati baš sve prizore (u knjizi 59, u predstavi 76, zajedno na pozornici i projekcijama), jer je priča jasna i bez braće Bilek, bez Ivice na noši, bez stalnog ulaženja Veronike i Stipe u zahod, bez Zagoraca, bez…

Veliki je izazov prostrana scena na kojoj usporedno stoje svi radni ambijenti (Saša Došen; zanima me prilagodba za kazališnu pozornicu), mogućnost velikih projekcija (Josip Grizbaher) koje se izravno nastavljaju na kazališnu izvedbu (odličan je prijelaz između projekcija i dramske radnje: crno-bijele kada je riječ o sjećanju i u boji kada se radi o sadašnjosti; predstava je osmišljena kao veza između prošlosti i sadašnjosti) i ekonomiziranje vremenom pri prijelazu među scenama. Osim protagonista svi ostali igraju po nekoliko uloga (na sceni i na filmu), ali su na pozornici sve vrijeme odličan mali Dado u neumornoj i prirodnoj interpretaciji Vite Čička i decentni, premda povremeno pomalo patetičan Darko Milas kao odrasli Dado (Hedl Kenig). Izvrsna je kao Omama Vlasta Ramljak, najmarkantniji lik Donjodravske 11 i obitelji Kenig (zapravo Koenig, ali…), odlično odražava buntovni duh i nepokolebljivu volju. Ni u najtežim financijskim vremenima ne želi se odreći šnapsa, cigareta i novina! Uvjerljivi su Antonio Jakupčević kao naivan i dobronamjeran Dadin otac i Ivana Soldo Čabraja kao brižna Dadina majka. Učestalom pojavom i zadanim likom odlikovali su se ljubavnici Juraj (Aljoša Čepl i njegov neodoljivi motor) i Veronika (Dina Vojnović), njezin otac Kuštro (Vjekoslav Janković) i brat, neuspjeli emigrant Stipe (Lino Brozić), stalno prisutni u krčmi, Ribarskom domu, konobar Lazo (Mario Rade) i špiclov (doušnik, Domagoj Mrkonjić), slikoviti oficir Trendo (Miroslav Čabraja) i njegova priležnica Nevenka (Selena Andrić; da je umjesto na snimci odigrala scenu bacanja Trendove odjeće u Dravu, bilo bi to ambijentalno!), frustrirani pijani učitelj (Vladimir Tintor), opaki inspektor i dobrodušni ujak (Draško Zidar)… I sam se redatelj Sviben uprizorio na projekciji kao blagajnik na željezničkoj stanici!

U ta davna vremena postojale su važne i vrijedne krojačice koje su svojim singericama prekrajale nenosive, darovane komade odjeće u poželjne (odlična epizoda s Dadinim kaputićem) pa ne mogu izostaviti kultnu Frau Faler (Jasna Odorčić), ali ni Duška Modrinića na projekcijama i na pozornici; posebno je dobar kao gnjavatorski kondukter u vlaku. Svojim su prinosom obojili atmosferu i ambijentalnost kostimografkinja Zdenka Lacina, skladatelj Igor Valeri (nastupi Sanje Toth bili su nepotrebni, koncepcijski, ne izvedbeno) i suradnica za scenski pokret Katarina Arbanas.

Dragi su mi Hedl i Sviben, ali draža mi je istina (Amicus Plato…): trebalo je to kraće, konciznije i emotivnije – niti je Hedl pisao svoj ispovjedni roman jer nije imao drugog posla, niti je Sviben režirao zato što mu je bilo dosadno. Pa onda su nas, koji nismo sentimentalno vezani uz Osijek, trebali natjerati da plačemo, vrištimo, proklinjemo, a ne da gledamo na sat. Nisu tada bila ružna vremena, nego, kao i uvijek, ljudi.

Kako nekada, tako i danas!

Vijenac 662 - 664

662 - 664 - 17. srpnja 2019. | Arhiva

Klikni za povratak